Ekran na mobitelu Krstea Velkoskog je zasvijetlio. Makedonca je zaledila cifra koju je ugledao.
Izdašna ponuda iz Južne Koreje malo bi koga pokolebala – većina bi pristala iste sekunde i momentalno spakovala kofere za put u Aziju. Ipak, ne i koševski Il Capitano. Danima se otimao brojkama iz mobitela, na kraju je presjekao. Ostat će.
Ta “epizoda” u zimskom prelaznom roku, ispostavit će se, bila je bitan dio scenarija koji se završava happy endom za Fudbalski klub Sarajevo.
Jer, možda nije bio najbolji ove sezone u bordo timu, ali Velkoski je predstavljao itekako važan faktor u popločavanju staze do duple krune. Držao je svlačionicu na okupu, čupao saigrače iz kriza, vukao presudne poteze na travnjaku kada je bilo najpotrebnije… Činio je druge boljima, po cijenu da on ne bude u prvom planu.
Ko zna da li bi se klub iz Titove 38b trgnuo iz depresije u drugom dijelu prvenstva, kada je Zrinjski prepolovio bodovnu razliku, da je kojim slučajem Krste odabrao Koreju. Da, toliko je bitan, to vam neće negirati niko u bordo kolektivu.
Sebi jeste odsjekao mogućnost da se praktično obogati, ali navijačima… Njima je podario onu čarobnu večer ispred Vječne vatre u kojoj je proslavljena dupla kruna. Oni će pamtiti epilog sezone u kojem je s balkona peharom mahao jedan Makedonac.
Zato je Krste Velkoski, na kraju balade, idealan sagovornik na temu ovosezonskog uspjeha FK Sarajevo. U razgovoru za SCsport otvaramo brojne teme sa čovjekom koji je će ostati upamćen kao kapiten ekipe koja je osvojila prvu duplu krunu u historiji bordo ekipe.
Kako je uopšte došlo do toga da prvi put Krste Velkoski zakorači u FK Sarajevo?
“To je, dakle, bilo 2014. Tada sam bio u Rabotničkom, a funkciju sportskog direktora obavljao je današnji makedonski selektor Igor Angelovski. On je imao kontakt sa Abdulahom Ibrakovićem, koji ga je pitao da mu preporuči nekog igrača. Ja sam u utorak trebao ići u Aziju, tada je aktuelan bio moj transfer u korejsku drugu ligu, a Ibraković je nazvao u subotu. Nakon razgovora se nisam dugo premišljao, brzo sam pristao”.
Zbog čega?
“Pa, veliki klub. Znao sam šta je Sarajevo. Adis Jahović mi je pričao o klubu, znao sam kakvi su navijači… Bio sam i željan takvog izazova, prvi utisci su bili zaista dobri, prije toga sam tek jednom dolazio u Sarajevo sa reprezentacijom Makedonije. Svidjela mi se organizacija u klubu i sve ostalo…Dobro sam i počeo, odmah na prvoj priljateljskoj utakmici dao gol, zatim i na drugoj…”
U tom svom prvom mandatu osvajaš titulu prvaka. Uz Amera Dupovca, jedini si iz te ekipe i danas u bordo timu. Koji naslov je teže bilo osvojiti, onaj iz 2105. godine ili ovaj sada?
"Pa, možda taj prvi, jer su ga navijači stvarno dugo čekali. Bili smo i u velikom zaostatku za konkurentima, koji smo na kraju prevazišli nakon što je Dženan Uščuplić preuzeo ekipu."
Zanimljivo, kad povlačimo paralelu između te dvije sezone u kojima su osvojene titule, zaključit ćemo da postoji jedna groteskna koincidencija. U sezoni 2014/15 Sarajevo je pretrpjelo debakl od Borussije u Evropi (2:10 u dva meča), a na početku ove sezone Atalanta je režirala katastrofu na Koševu (također 2:10 ukupno). Bizarno?
“Ispada da nam treba neki ledeni tuš već na početku sezone, hahaha… Ali, nije tako. To je puka slučajnost. Ipak se, na kraju krajeva, radi o dvije sezone koje su se razvijale na potpuno drugačiji način. Mogu samo reći, ako pričamo o Atalanti, da je stvarno bio hladan tuš ono što se desilo u revanšu. Zaista smo se nadali da ćemo nakon 2:2 u Italiji ovdje napraviti neki rezultat za pamćenje. Očito je da u konačnici nismo bili svjesni te moći Atalante. Samo su ubacili u drugu brzinu, radili su šta su htjeli…Nešto slično sam doživio u Rabotničkom, kad smo igrali protiv Lazija”.
Da li je ta utakmica sa Atalantom ipak, na neki način, odredila dalji tok sezone?
“Možda. Znam da smo nakon toga imali važnu utakmicu u Tuzli protiv Slobode. Pobijedili smo 1:0, iako smo loše odigrali. Tada smo sjeli i dogovorili se – sada nema stajanja. Osvojili smo nekako ta tri boda, zaključili da ćemo ići utakmicu po utakmicu, svaki put maksimalno… Pa da probamo napasti tu duplu krunu”.
Već tada ste spominjali duplu krunu? U takvoj krizi?
“Pa, nije bilo drugog načina da se trgnemo. Izgubili smo 0:8, krenule su razne turbulencije, priče o mogućoj promjeni trenera, šta se dešava u našim glavama… Morali smo zauzeti takav kurs. Jednostavno smo morali”.
Koje su još utakmice bile taj neki “breaking point” ove sezone?
“Protiv Želje kući (2:1), zatim i na Grbavici (3:0). Onda Široki na Pecari (3:0). To su bili ogromni rezultati za nas…”
Interesantno, te visoke pobjede nad velikim rivalima desile se su u idealnim uvjetima, na savršenoj podlozi, što se uklapa u onu tezu da je Sarajevo ekipa koja se nadigrava, gaji tehnički dotjeran fudbal…
“Naš najveći neprijatelj ove sezone su zapravo bili loši tereni na nekim stadionima. Kad god smo igrali na kvalitetnom terenu pokazali smo našu snagu, da znamo igrati fudbal. A kad igramo na lošem, ništa ne možemo kontrolisati. Daje ti saigrač pas po zemlji, a lopta skakuče i udari te u glavu. Katastrofalni su zaista uslovi na nekim terenima…”
Sarajevo je, bez ikakve sumnje, najbolja ekipa u BiH trenutno. Najviše ste golova dali, najmanje primili, odigrali zaista dobru sezonu… Ali, pošteno bi bilo i reći da je konkurencija ovog puta ipak bila slabija u odnosu na neke prethodne?
“To je tačno. S tim da nam je jedini pravi konkurent kroz čitavu sezonu bio Zrinjski. A oni nakon odlaska Todorovića i Bilbije nisu doveli adekvatne zamjene. Uzmimo za primjer upravo Bilbiju. Dao je za jednu polusezonu 14 golova, skoro do kraja ostao prvi strijelac prvenstva. I normalno da odlazak takvog igrača predstavlja udarac. Osim Zrinjskog, ostali nam nisu bili pravi konkurenti, dovoljno je pogledati bodovnu razliku”.
Kako god, na kraju je, eto, došla radost. Proradile su i emocije, Husref Musemić je nedavno izjavio da su ga dirnule tvoje suze u Širokom Brijegu nakon osvajanja Kupa…
“Znači mi ovo dosta. Ja sam se zaista lijepo snašao u ovom gradu, stekao prijatelje do kraja života. Stvarno volim ovaj klub. Nije to nikakva šuplja. Svaku utakmicu dajem svoj maksimum, to pokazuje i statistika. Ne pričam da volim klub zbog toga što igram loše, pa da se nekako opravdam… Dao sam 57 golova, 35 asistencija, odigrao 150 utakmica. Ta suza je emocija, pao mi je kamen sa srca nakon jedne teške i iscrpljujuće sezone, a ujedno mi je drago da smo obradovali navijače i sve u klubu”.
Kad već spominješ navijače, zanimljivo da si jedan od rijetkih koji nije bio na zubu te zahtjevne armije bordo fanova?
“Mislim i da nije bilo potrebe. Istina je da sam odigrao i nekoliko loših utakmica, svakome se desi. Ali, oni istinski navijači su prepoznali šta dajem za ovaj klub… Ja i ne tražim da me neko voli, ali jako mi je stalo da neko poštuje to što radim i ostavljam srce na terenu. Naravno, uvijek imaš i one oponente, posebnona forumima gdje se ljudi kriju iza lažnih imena, ali na njih ne obraćam pažnju. Ako imaš nešto da mi kažeš i da pritom očekuješ moju reakciju, onda mi to reci u lice”.
U zimskom prelaznom roku imao si tu famoznu izdašnu ponudu iz Južne Koreje. Odbio si. Kako danas, poslije duple krune, gledaš na tu situaciju? Je li vrijedilo?
“Pogriješio sam što se tiče moje familije. Na neki način sam im okrenuo leđa jer ta ponuda bi riješila moju egzistenciju. S druge strane, nisam želio da ostavim stvari na pola puta. Znao sam kolika su bila očekivanja od mene kada sam dolazio po drugi put. Možda bi me neko smatrao i izdajnikom, a definitivno nisam želio da se to tako protumači, kao da sam jednostavno okrenuo leđa klubu i otišao za boljom ponudom”.
Sada više ne moraš tako razmišljati, nakon ovoga što si ostvario kao kapiten ekipe sa duplom krunom. Imaš ugovor na još dvije godine, ali i klauzulu po kojoj možeš napustiti FK Sarajevo, da li to znači…?
“Pa, ne znam. Imam klauzulu koja se tiče isključivo eventualne ponude iz Južne Koreje… Vidjet ćemo.”
Ako se i desi da odeš sada, odlaziš čista obraza. Svoju misiju si obavio.
“Tako je. Ne bi trebao niko da mi sada nešto zamjeri, barem se nadam”.
Sarajevo je jedan od rijetkih klubova u regionu koji ima iza sebe bogatog investitora koji bi možda mogao uložiti u eventualna pojačanja više nego drugi klubovi. Opet, u bordo klubu je prisutna i ta filozofija ulaganja u mlade kadrove, Akademija je proizvela nekoliko vrhunskih talenata. Dakle, spoj mladosti i iskustva. Očito je to pravi recept?
“Mora svaki klub imati vlastitih igrača, iz sopstvenog pogona. Ali, ne možeš ni ići na neke velike rezultate samo sa talentima. Dok sam bio u Rabotničkom, u jednom trenutku su htjeli upravo to da naprave. Igrat će samo mladi talenti. I onda smo se u jednom trenutku doveli u situaciju da se borimo za opstanak umjesto za izlazak u Evropu. Dakle, uvijek moraš imati barem dva-tri iskusnija igrača. Sarajevo sada ima dobar balans. Tu su Mujakić, Pidro, Kovačević,…Ali, i ovi iskusniji su tu, bez kojih se ne bi moglo ići na titulu.”
Mnogi vjeruju da si upravo ti bio taj kohezivni faktor u svlačionici. Kapitenski si držao adekvatnu atmosferu u ekipi, preuzimao odgovornost, nekad i do te mjere da te, recimo, ismijavaju nakon poraza u gradskom derbiju… Sve si na kraju otrpio.
“Kao što sam kažeš, ja sam kapiten. Uvijek stojim ispred svih ostalih saigrača. Ako je nešto loše, ja sam tu da prvi istupim, branim kolege, ali i klub, uostalom. Svjestan sam svoje uloge, nije mala stvar biti kapiten Sarajeva. Trudim se zaista da budem podrška mladim igračima, a da sa starima držim tu atmosferu i takmičarski naboj te da ne dozvolim da slučajno poletimo i umislimo da smo Real ili Barcelona nakon nekoliko dobijenih mečeva. Vjerujem da sam ove sezone dobro obavio tu kapitensku funkciju jer, na kraju, tu je dupla kruna”.
Jesi bacio oko na potencijalne protivnike u Ligi prvaka?
“Jesam. Ko god da dođe, šampion je svoje države i zaslužuje svaki respekt. Naravno i da nije svaki protivnik isti. Ne bih želio, recimo, Qarabag i Astanu. Nisu atraktivni, a jaki timovi. Plus, daleka putovanja. Zvezda? Ne znam da li njih uopšte možemo izvući. Mi svakako priželjkujemo ekipe poput Dundalka ili TNS-a, ali ne treba opet imati velika očekivanja i potcjenjivati bilo koga”.
Hajde da prebacimo priču sa ekipa na pojedince. Ko je na tebe kao saigrač ostavio najbolji dojam?
“Ahmetović u Italiji, kada smo igrali protiv Atalante. Bio je sam samcat gore, u napadu, a on je svaku loptu osvojio, svaki duel dobio…Primao je pas na koljena, po zemlji, na prsa…Čestitao sam mu odmah nakon utakmice”.
Vjerovatno se onda i slažeš sa izborom struke i navijača, da je Ahmetović bio najbolji igrač Premijer lige BiH u ovoj sezoni?
“Mislim da je najviše pokazao, pogotovo što ima 34 godine, a svaku utakmicu je igrao kao prvu. Tako se borio, do maksimuma”.
A koji te protivnički defanzivac najviše izmrcvario?
“Hm, evo jedan primjer. Igrao sam s reprezentacijom protiv Slovačke. Imao sam ulogu klasičnog špica i išao pravo na Martina Škrtela. Osjećam još bolove od duela sa njim. Strašno”.
Ulaziš u pozne igračke godine. Razmišljaš li šta bi mogao raditi nakon što okačiš kopačke o klin?
“Šta znam. Malo se i bojim tog kraja, znaš. Kako ću podnijeti to kad budem znao da igram posljednju utakmicu… Na razmišljam o tome toliko, vjerujem da ću još trajati”.
Sarajevo u svakom slučaju zasad ostaje tvoj dom?
“Ne znam. Vidjet ćemo. Ovdje se definitivno osjećam najbolje, e sad koliko ću još biti tu… “